Smanjenjem unosa industrijskog šećera moguće je smanjiti razinu glukoze u krvi, što može pomoći u ograničavanju rasta zloćudnih tumora.

• Oduzimanje “goriva” tumorskim stanicama: Budući da stanice raka koriste glukozu kao osnovno “gorivo”, smanjenje unosa šećera može ograničiti njihov pristup energiji potrebnoj za rast, čime se usporava njihov razvoj.
• Smanjenje inzulina i IGF-1: Niži unos šećera stabilizira razinu inzulina, smanjujući rizik od visokih razina IGF-1, što može usporiti stimulaciju rasta tumorskih stanica.
• Poboljšanje imunološke funkcije: Stabilnije razine glukoze mogu poboljšati funkciju imunološkog sustava u borbi protiv tumorskih stanica. Kada su razine šećera stabilne, bijele krvne stanice imaju bolje uvjete za pravilno funkcioniranje, uključujući bolje korištenje vitamina C i drugih esencijalnih nutrijenata.

Učinak nekonzumiranja industrijskog šećera na tijelo: Aktivacija glukoneogeneze

U odsutnosti šećera iz prehrane, tijelo aktivira proces glukoneogeneze kako bi osiguralo dovoljno glukoze za vitalne funkcije. Tijekom glukoneogeneze, koja se odvija primarno u jetri (i djelomično u bubrezima), tijelo koristi proteine i masti za stvaranje glukoze, čime održava optimalnu razinu šećera u krvi. Hormon glukagon potiče ovaj proces kada su razine glukoze niske, a inzulin nije potreban za njegovu regulaciju, što jetri omogućuje stvaranje glukoze čak i u stanjima gladovanja ili kada je unos ugljikohidrata ograničen.

Uloga saharoze i glukoze u razvoju inzulinske rezistencije

Prekomjerna konzumacija saharoze, koja se brzo razgrađuje na glukozu i fruktozu, može povećati rizik od inzulinske rezistencije. Stalno visok unos šećera izaziva kontinuirano oslobađanje velikih količina inzulina, što s vremenom može smanjiti osjetljivost stanica na ovaj hormon. Kada stanice postanu otporne na inzulin, tijelo mora proizvoditi sve više inzulina za regulaciju razine glukoze, što može dovesti do inzulinske rezistencije i povećati rizik od dijabetesa tipa 2.

Mehanizam ovisnosti o šećeru

Konzumacija šećera može izazvati osjećaj ugode, a s vremenom može dovesti do fizioloških promjena u mozgu, koje uzrokuju osjećaj „ovisnosti“.

1. Dopamin i sustav nagrađivanja: Kada konzumiramo šećer, tijelo brzo apsorbira glukozu, što dovodi do povećane energije i osjećaja zadovoljstva. U mozgu šećer potiče oslobađanje dopamina, neurotransmitera zaduženog za osjećaj nagrade. S vremenom, učestala konzumacija šećera smanjuje osjetljivost mozga na dopamin, pa su potrebne sve veće količine šećera kako bi se postigao isti osjećaj ugode, što je slično obrascima drugih ovisnosti.
2. Učinak šećera na opioidne receptore: Osim dopaminskog sustava, šećer utječe i na opioidne receptore u mozgu, koji kontroliraju osjećaj ugode i boli. Aktivacija tih receptora izaziva snažan osjećaj opuštanja, čime se dodatno pojačava ciklus žudnje za šećerom.
3. Ciklus skokova i padova glukoze u krvi: Konzumacija šećera uzrokuje nagli porast glukoze, nakon čega slijedi nagli pad, što izaziva umor, razdražljivost i potrebu za još šećera. Ovaj ciklus oscilacija šećera i inzulina izaziva stalnu potrebu za unosom šećera, dodatno pojačavajući osjećaj „ovisnosti“.

Usporedba ovisnosti o šećeru s ovisnostima o drogama

• Sličnosti s ovisnostima o nikotinu i kokainu: Istraživanja pokazuju da unos šećera može aktivirati iste moždane puteve kao i droge poput nikotina i kokaina. Iako učinak šećera nije toliko intenzivan, kod nekih osoba može izazvati jednako snažan osjećaj žudnje i zadovoljstva.
• Razlike u fizičkoj ovisnosti: Za razliku od nikotina ili kokaina, šećer ne izaziva klasične simptome apstinencijske krize kao što su mučnina i drhtavica, ali može izazvati mentalne simptome poput razdražljivosti, tjeskobe i umora. Iako su ti simptomi slabiji od onih kod droga, mogu otežati prestanak konzumacije šećera.

Kako se osloboditi ovisnosti o šećeru

1. Postupno smanjenje unosa šećera: Postepeno smanjivanje količine šećera omogućuje tijelu prilagodbu nižim razinama šećera, čime se smanjuje žudnja. Prijelaz na prirodne izvore šećera, poput voća, može pomoći u kontroli želje za slatkim.
2. Zamjena prerađenih šećera zdravijim alternativama: Složeni ugljikohidrati iz cjelovitih žitarica, voća i povrća pružaju stabilniji izvor energije, smanjujući potrebu za industrijskim šećerom. Zdravije zamjene poput stevije, ksilitola ili meda mogu privremeno zadovoljiti potrebu za slatkim dok se tijelo odvikava.
3. Uravnoteženi obroci: Obroci bogati proteinima, zdravim mastima i vlaknima usporavaju apsorpciju šećera, pomažući u stabilizaciji šećera u krvi te sprječavajući nagle oscilacije koje izazivaju žudnju. Dodavanje probiotika može obnoviti zdravu crijevnu floru, što također pomaže u smanjenju žudnje za šećerom.
4. Mentalne i emocionalne strategije: Konzumacija šećera često je povezana s emocionalnim navikama, pa tehnike poput meditacije, vježbanja i opuštanja mogu smanjiti emocionalnu potrebu za šećerom. Usvajanje zdravih životnih navika, poput redovitog vježbanja i odmora, pomaže u smanjenju stresa, što je čest uzrok žudnje za slatkim.
5. Praćenje napretka i podrška: Vođenje dnevnika prehrane pomaže u prepoznavanju situacija koje izazivaju želju za šećerom te u praćenju napretka. Podrška nutricionista, terapeuta ili grupa za podršku može olakšati proces odvikavanja od šećera i pružiti dodatnu motivaciju.

Utjecaj šećera na apetit i osjećaj gladi

Unos šećera, osobito jednostavnih šećera poput saharoze, fruktoze i kukuruznog sirupa s visokim udjelom fruktoze, značajno utječe na apetit i osjećaj gladi. Brza apsorpcija ovih šećera u krvotok uzrokuje nagle promjene u razini glukoze, što potiče različite biokemijske reakcije koje utječu na želju za hranom.

1. Brzi skok i pad šećera u krvi: Kada konzumiramo hranu bogatu šećerom, razina glukoze u krvi brzo raste, potičući gušteraču na izlučivanje velike količine inzulina kako bi glukoza mogla ući u stanice. Zbog visokog skoka glukoze, inzulin često uzrokuje brz pad šećera u krvi nakon obroka. Ovaj pad dovodi do osjećaja slabosti, nervoze i povećane gladi za brzom energijom, posebice za dodatnim šećerom i ugljikohidratima. Takav ciklus oscilacija šećera i inzulina može uzrokovati stalnu glad i povećanu želju za slatkom i kaloričnom hranom.
2. Uloga fruktoze u regulaciji gladi: Fruktoza, prisutna u voću, ali i često dodavana prerađenim proizvodima, specifično djeluje na hormone gladi. Dok glukoza potiče otpuštanje inzulina i hormona sitosti leptina, fruktoza ne potiče otpuštanje ovih hormona jednako snažno. Kod unosa hrane bogate fruktozom, osjećaj sitosti je slabiji, zbog čega postoji tendencija prejedanja. Također, fruktoza može smanjiti otpuštanje grelina, hormona koji povećava glad, što može rezultirati trajnim osjećajem gladi.
3. Utjecaj na hormon leptin i otpornost na leptin: Leptin je hormon koji šalje signale mozgu kada je tijelo unijelo dovoljno hrane i energije, te je spremno prestati s unosom. Međutim, kod stalnog unosa šećera može doći do otpornosti na leptin. Kada mozak više ne reagira ispravno na signale leptina, osoba ne osjeća prirodnu sitost, što dovodi do prejedanja i, u konačnici, povećanja tjelesne mase.
4. Utjecaj šećera na dopamin i „nagradni sustav“ u mozgu: Konzumacija šećera aktivira dopaminski sustav u mozgu, što izaziva osjećaj nagrade i ugode. S vremenom, ponovljeni unos šećera može povećati potrebu za većim količinama kako bi se postigao isti osjećaj zadovoljstva. Taj ciklus dovodi do povećane žudnje za slatkom hranom, budući da mozak povezuje šećer s osjećajem ugode. Ovaj učinak može pridonijeti prejedanju i unosu suvišnih kalorija.
5. Stabilizacija apetita bez industrijskog šećera: Smanjenjem unosa industrijskog šećera te prelaskom na prirodne izvore ugljikohidrata, poput cjelovitih žitarica, voća i povrća, dolazi do stabilizacije razine šećera u krvi. Ovaj stabilniji obrazac smanjuje potrebu za naglim oslobađanjem inzulina i sprječava nagle padove šećera u krvi, čime se održava duži osjećaj sitosti i smanjuje žudnja za hranom. Time se također poboljšava prirodni osjećaj kontrole nad apetitom, što je važan faktor za zdravu tjelesnu težinu i cjelokupno zdravlje.