Što je šećer?

Šećer je vrsta ugljikohidrata koja se prirodno nalazi u voću, povrću, mliječnim proizvodima i žitaricama, ali se često dodaje i mnogim prerađenim prehrambenim proizvodima u obliku saharoze, poznate kao bijeli šećer. Saharoza se sastoji od dvije osnovne šećerne jedinice: glukoze i fruktoze.

U kemijskom smislu, šećeri su jednostavni ugljikohidrati koji sadrže ugljik, vodik i kisik. Najpoznatiji oblici šećera su:

• Glukoza – najvažniji oblik šećera za ljudsko tijelo,
• Fruktoza – voćni šećer,
• Saharoza – bijeli šećer koji se najčešće koristi u prehrani.

Vrste šećera:

Postoji nekoliko osnovnih vrsta šećera koje su važne za ljudsko tijelo:

• Glukoza: Glavni izvor energije za tijelo.
• Fruktoza: Nalazi se u voću, medu i određenim povrćem.
• Laktoza: Mliječni šećer prisutan u mlijeku i mliječnim proizvodima.
• Saharoza: Industrijski šećer koji se često koristi u prerađenoj hrani.
• Maltoza: Nastaje razgradnjom škroba i prisutna je u pivu i nekim namirnicama.

Ovi šećeri mogu se podijeliti na monosaharide (glukoza, fruktoza, galaktoza) i disaharide (saharoza, laktoza, maltoza).

Koja je uloga šećera u tijelu?

Šećer predstavlja osnovni izvor energije za stanice. Kada konzumiramo šećer, on se u probavnom sustavu razgrađuje na glukozu koja zatim ulazi u krvotok i dalje se transportira prema stanicama. Glukoza omogućava ključne životne procese kao što su kontrakcija mišića, prijenos živčanih impulsa te funkcioniranje organa poput mozga, bubrega i srca.

Ravnoteža unosa šećera:

Ključna stvar koju ovdje treba istaknuti jest da unos šećera mora biti uravnotežen. Danas unosimo mnogo više šećera nego u prošlim stoljećima, što stvara dodatno opterećenje na tijelo. Problem nisu samo količine, već i nedostatak hranjivih tvari – posebice minerala kao što su magnezij, cink i krom – koji pomažu u metaboliziranju šećera.

Šećer i struktura DNK:

DNK (deoksiribonukleinska kiselina) zaista sadrži šećer – specifično ribozu, koja pomaže u strukturi molekule DNK, osnovne građevne jedinice naših gena. Iako je ovaj šećer nužan, to ne znači da prehrambeni šećer direktno doprinosi izgradnji DNK, već služi prvenstveno kao gorivo.

Šećer kao gorivo tijela:

 Šećer, u obliku glukoze, zaista je „preferirano gorivo“ za stanice u ljudskom tijelu. Kada nema dovoljno šećera (ugljikohidrata) u prehrani, tijelo prelazi na korištenje masti kao sekundarnog izvora energije. Taj je proces poznat kao ketogeneza – stvaranje ketonskih tijela iz masti, koje zamjenjuju glukozu. No, ovaj mehanizam služi kao rezervna opcija, i iako može biti koristan u nekim slučajevima, pretjerano se promovira kao rješenje.

ODNOS GLUKOZA-INZULIN SA MINERALIMA

Minerali su ključni za pravilno funkcioniranje inzulina i za unos glukoze u stanice. Minerali poput kroma, magnezija i cinka od posebne su važnosti za metabolizam glukoze i inzulinsku osjetljivost.

ODNOS MOZGA I GLUKOZE

Mozak je izrazito osjetljiv na razinu glukoze u krvi jer mu je glukoza primarni izvor energije. Budući da mozak nema sposobnost pohrane glukoze, ovisi o stalnom dotoku glukoze iz krvotoka. U slučaju pada razine glukoze (hipoglikemije), može doći do poteškoća s koncentracijom, zbunjenosti pa čak i do gubitka svijesti. S druge strane, visoke razine glukoze mogu na duže staze štetiti moždanim funkcijama.

Utjecaj glukoze na ostale stanice

Glukoza je primarni izvor energije za većinu stanica u tijelu. Mišićne stanice, na primjer, koriste glukozu za pokretanje kontrakcije mišića i metaboličke procese. Dok razni organi koriste glukozu prema vlastitim potrebama, određeni dijelovi tijela kao što su mozak, crvene krvne stanice i bubrezi mogu koristiti glukozu i bez prisutnosti inzulina.

Koja je uloga inzulina?

Inzulin je hormon koji luči gušterača nakon obroka kao odgovor na povišenje razine glukoze u krvi. Njegova glavna uloga je omogućiti stanicama da prepoznaju i apsorbiraju glukozu iz krvotoka. Bez prisutnosti inzulina, stanice ne mogu učinkovito uzimati glukozu, što dovodi do stanja hiperglikemije (povišene razine šećera u krvi).

Minerali kao ključ za unos glukoze:

Bez dovoljne količine određenih minerala, šećer ne može učinkovito ući u stanice, što pridonosi razvoju inzulinske rezistencije i dijabetesa tipa 2. Minerali djeluju kao “ključevi” za unos glukoze u stanice, gdje se ona zatim može koristiti za energiju.

Utjecaj inzulina na masno tkivo

Inzulin ima važnu ulogu u skladištenju masti jer signalizira masnim stanicama da pohranjuju energiju u obliku masnih naslaga. Kada je glukoza prisutna u višku, inzulin potiče skladištenje te energije u masnim stanicama i istovremeno sprječava razgradnju pohranjenih masti za energiju.

Koje su to stanice koje ne trebaju inzulin za unos glukoze?

Određeni organi i tkiva, kao što su mozak, crvene krvne stanice i bubrežni tubuli, ne zahtijevaju inzulin za unos glukoze. Ove stanice koriste specifične prijenosnike glukoze koji djeluju neovisno o inzulinu, omogućujući im stalan pristup glukozi čak i kada je razina inzulina u tijelu niska.